Kultura Sovjetskoga Saveza

Kultura Sovjetskog Saveza obuhvaća cjelokupnost umjetničkog i društvenog stvaralaštva u Sovjetskom Savezu u razdoblju od Revolucije 1917. godine do raspada zemlje 1991. godine. Uz svoje nesumnjive doprinose, koji su ostavili traga na čitavo čovječanstvo, ona je imala i svoje loše strane - od limitiranja sloboda stvaranja, do gotovo tiranskog odnosa prema onima koji ju nisu prihvaćali, što je rezultiralo cijelim valom emigracije nekih od najznačajnijih umjetnika XX. stoljeća.

Jedna od ključnih stvari na kojoj je Sovjetski Savez dao kao svoj doprinos razvitku kulture u svjetskim razmjerima, i utjecao na svijet kakav danas poznajemo je parola sa kojom su boljševici osvojili vlast, a glasila je 8 + 8 + 8 (Owenova sintagma o 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati za tzv - društvenu nadgradnju kulturu, sport, razbibrigu, školovanje).^[1][2] Sovjetski primjer je postepeno prodirao u većinu svjetskih zemalja, od Mussolinijeve Italije, preko socijalističke Francuske 1936.,^[3] do Meksika (koji je odredbu uveo u ustav 1917. godine) i Australije, nakon Drugog svjetskog rata.

Druga velika stvar koju je Sovjetski savez napravio na planu kulture bilo je opismenjavanje svog stanovništva. Iako ima podataka da ni Carska Rusija nije stajala loše na tom planu (po nekim statistikama 91 % djece išlo je u školu 1914.), to je ipak bila farsa, jer se dobar dio stanovništva nakon takvog školovanja znao samo potpisati, ali čitati nije znao. Stvari su se pogoršale za Prvog svjetskog rata, a i nakon njega za građanskog rata, pa je nepismenost rapidno porasla.

Vlada Sovjetskog Saveza donijela je dekret 26. prosinca 1919., kojeg je potpisao Lenjin, o Novoj politici opismenjavanja - znan kao likvidacija nepismenosti (ликвида́ция безгра́мотности, akronim: ликбез / likbez).^[4] Tim programom nisu bila obuhvaćena samo djeca školske dobi, već i svi odrasli čak i po totalno zabitim selima u specijalnim večernjim programima opismenjavanja. Veliki doprinos toj enormnoj akciji dali su mladi komsomolci i pioniri koji su se prihvatili zadatka da nauče starije nepismene sugrađane. Program je trajao do 1940., a na kraju je skoro 90 % stanovnika SSSR-a bilo pismeno.

Program opismenjavanja vodio se i na brojnim jezicima neruskih naroda SSSR-a, zvan je korjenizacija (коренизация), a omogućio je otvaranje škola na materinjim jezicima gotovo svim narodima (i narodnostima) SSSR-a i praktički doveo do stvaranja prvih pisanih djela tih naroda, kodifikcije jezika i formiranja kulture. Inicijator tog programa bio je sam Josif Staljin koji je na XIX. Partijskom kongresu održanom 1923. rekao da je to program borbe protiv Velikoruskog šovinizma koji je uzeo maha za NEP-a, jer da SSSR može uspjeti samo ako se u njemu svi narodi osjećaju slobodno.^[5] U praksi, staljinistička sloboda se ipak pokazala kao farsa koja je dovela do gušenja velikog broja kulturnih djelatnosti.

Većina analitičara tog fenomena nekako se slažu da se on da podijeliti na tri razdoblja (a može se dodati i četvrto);

• Lenjinovo razdoblje - koje je trajalo od Oktobarske revolucije do početka 1930-ih, kad se počeo uvoditi socijalistički realizam kao službeni partijski program, obavezan za sve koje se žele baviti tim poslom. Ono se poklapalo s provođenjem Nove ekonomske politike
• Drugo zadoblje ili Staljinov period - vrijeme tvrdog socijalističkog realizma koje je trajalo od 1930-ih do 1960-ih
• Treće razdoblje rastakanja socijalističkog realizma i postepene liberalizacije koje je trajalo od 1960-ih do 1980-ih
• Gorbačovljevo razdoblje Glasnosti, i osvajanja potpune slobode koje je trajalo od 1985. do raspada SSSR-a 1991.

1. ↑ „Декрет Совета Народных Комиссаров (О восьмичасовом рабочем дне)” (ruski). НПП. Pristupljeno 5. 12. 2012. 
2. ↑ „History of the Eight Hour Day”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-22. Pristupljeno 2013-01-09. 
3. ↑ „Léon Blum” (engleski). Encyclopedia of World Biography. 2004. Pristupljeno 01. 12. 2011. 
4. ↑ „Коллекция: история образования” (ruski). Российский общеобразовательный портал - Лауреат Премии Правительства РФ в области образования за 2008 год. Arhivirano iz originala na datum 2007-08-06. Pristupljeno 5. 12. 2012. 
5. ↑ „National factors in party and state affairs” (engleski). Foreign Languages Publishing House. Pristupljeno 5. 12. 2012.